Kad tražim kafanu
(Idi)
Kad tražim kafanu,
to je samo jedna noć
kad ne znam gdje bih.
Ne, ne idem tebi.
Bojim se, otvorićeš
i biću previše p'jan
da ti odšutim
ono što nikad nikom
nisam rekao.
Kad tražim kafanu,
krijem se valjda
od onog tvog pogleda,
kad me gledaš
i kad se,
ovako izgubljen,
ponovo gubim,
k'o sto lira
u Fontani di Trevi.
Kad tražim kafanu,
to uvijek budu one
s velikim satovima
i malim ljudima,
kariranim stoljnjacima
i konobaricama
koje se više ne smiju
ni kad ostavljaju.
Kad tražim kafanu,
mene traže pjesmama.
I nađu me.
Samo ja nikad
ništa ne nađem.
Kad tražim kafanu,
kondukteri u vozu
još mirišu na aftershave.
One nafrakane na stanici
mirišu na vodku i dim
i šute.
Ne, ne budi ljubomorna.
Ja samo tražim kafanu
u kojoj ću ti
napisati pjesmu,
tražiti nešto
što je već odavno tu,
k'o neki zaboravljeni
rođendanski poklon,
u trncima u mojoj ruci
pod tvojom glavom,
dok spavaš
i nešto gunđaš
u snu.


Jednom sam
umro.
Šank je bio
hladan i
svi su pjevali
Odu radosti.
Stavio sam
masku
i opet
umro.
Od smijeha. 
